Subtopija
Pojam subtopija ima brojna značenja, ovisno o kontekstu u kojemu ga zatičemo ili iščitavamo, ali nazvavši tako ciklus od stotinu slika, Igor Rončević – u kontekstu vlastita rada – pod subtopijom predmnijeva podjednako fizički i mentalni prostor, koji postoji između skice nastale na stranicama notesa i onaj kojeg nam pokazuju njegove slike. A one to čine na svim plastičkim i kolorističkim planovima raskošno i ambiciozno ostvarenih. Nemimetičnih, autonomnih i kromatski intenzivnih slika, kakvim se autor predstavlja na izložbama. Subtopija je prostor kratkog zadržavanja, prepun opcija, trasiranih solucija, najava mogućnosti, mjesto najave opcija, ali i nezajamčenih rezultata i ishoda jer iz njega mogu, ali i ne moraju nastati slike.
U ateljeu – na platna dimenzija 30 × 24 cm – Rončević najprije stvara podlogu tako da špahtlom iz kantica nabacuje boju što u ateljeu ostane nepotrošena. Potom – istiskujući kroz tanki otvor plastične kantice boju izravno na platno – na podlogu vjerno precrtava znakove iz notesa, ali ti znaci – uvećani – poprimaju novu vizualnost i energiju, događaju se profinjene senzacije – gipkost i tečnost nanosa, oslobađanja boje, a znaju se dogoditi jedva vidljiva dodirivanja, pa i interakcije dviju boja prigodom slikareva naknadna istiskivanja boje u već postavljen znak, kada se kroz koprenu jedne boje stidljivo probijaju tanke niti komplementarnih ili suprotnih boja…
Zahvaljujući njihovim vrijednostima, moguće je ove znakove transferirati na slike većih dimenzija i stvarati za njegov rukopis znakovite ekspresivne i koloristički snažne apstraktne slike. Preuzimajući ih rahlim i isprekidanim crtežom iz notesa, Rončević zapravo uvodi figuralne, u značenjskom smislu gotovo neutralne znakove koji su udaljeni od konkretnih povijesnih referencija dvadesetog stoljeća. Oni nemaju povijesnu vrijednost a ni blisku nam metaforičku, simboličku ili literarnu vrijednost. Ovi znaci prikazi su skritih sadržaja, ne referiraju se na viđeno niti doživljeno, pa njihovu mimetičku vezu s predmetnim svijetom tek trebamo uspostaviti. Ne otkrivaju nam ni intelektualne i emocionalne izvore svoga nastanka. Slikar, dakle, nama prepušta doživljaj postavljene, na slici upisane semantičke enigme, pa interpretacija ovisi o našoj motiviranosti, erudiciji, pronicavosti… Crtež je tek predtekst za linijsko-kolorističke igre, čime Rončević, među ostalim, nastavlja relativizirati ulogu i važnost motiva u slikarstvu postmoderna doba. U subtopiji – ciklusu ni skica ni slika – riječ je, dakle, o čitavom nizu znakova koji su se u potrazi za svojim odredištem zatekli u prostoru koji jest slikarski ali je podjednako udaljen od iskustveno definiranog prostora slike i jednako tako od sterilnog i zadanog prostora dizajna.
Rončevićevi radovi redovito su prostor unutar kojega se istražuju i formalne odlike samog slikarstva, poput odnosa između prvoga plana (središnjeg motiva, znaka ili znakovlja) i drugoga, planski odvojena i uvijek otvorena plana slike, pri čemu se istodobno propituje i opća atmosfera slike. Pozadina je ponegdje samostalna i jedina vrijednost slike, a u nekim ciklusima prednji plan – središnji motiv – i pozadina su u interakciji, poticajnu, djelatnu i međusobno nadopunjujućem dijalogu, ali gdjekad i u hladnom i indiferentnom odnosu – nitko nikoga ne poništava, ne potire i ne podcjenjuje, ali i ne nadopunjuje niti obogaćuje.
U subtopiji, međutim, podloga sama po sebi nipošto nije drugi plan slike, nego estetski neelaborirana, neutralna činjenica, prolazan prostor, prostor nigdnine, prema kojemu je znak u svakom pogledu indiferentan i s kojim nije u relaciji, a kamoli u imanentnu dijalogu. Ostvarena je jer je znaku – i u ovako privremenoj i prijelaznoj situaciji – blizak nekakav slikarski […] Rončević poslije iz ovog arhiva prenio neki znak, odbacit će njegovu pozadinu i zamijenit će je – jer znak sam po sebi nije slikarstvo – ambiciozno elaboriranom pozadinom. Formalno gledano, mada to zapravo nema nikakvu važnost, znak nije čimbenik slike koji organizira prostor oko sebe; dapače, redoslijed govori u prilog pozadini: estetski elaboriravši pozadinu, Rončević će na nju – po slikarskoj intuiciji – pripuštati znakove iz arhiva subtopije.
Izvedba pozadine – po strukturi i boji – kod Rončevića, čija je ideologija nedogmatičnost i otvorenost, redovito je ishod neposredna i brza izvođenja, stanovite improvizacije, ali u suštini, ona je jedinstven kolaž različitih elemenata.
— Ivica Župan